be more like me and less like you..
SVIMA ŽEIM SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ......
Aichaa
be more like me and less like you..
Ovako ovo je jedan tekst koji ja prčitam uvjek kad sam žalosna,jedini tekst koji me uvijek oraspoloži..pa ga želim podjeliti s vama..ništa neču pisati danas,eto...
Možda si obeshrabrena ili očajna..Ako jesi,sjeti se da Bog i dalje brine za tebe.To što proživljavaš ili je Bog poslao ili dopustio da se dogodi kako bi u konačnici ispalo dobro..
Bez obzira koji vjetar puše,Bog je uvjek ljubav..Bog i sada može sve..
be more like me and less like you..
Prije svega,molim Vas da odvojite koju minutu i pročitate cjeli post znam da je dugačak,ali nadam se da nečete požaliti,samo ga pročitajte,molim vas.jako mi je to bitno.
ovo je 1.dio posta..
Kako započeti ovo...neznam dali da se prvo ispričam svima vama dragim
prijeljima koji me posječujete ili da jednostavno započnem sa objašnjenjem,jer zaista mislim da vam to dugujem..
Iskreno nisam imala želje za pisanjem,onako imala sam neki osjećaj kao da mi blog više nije potreban,njime sam se nekako povlačila u sebe,djelila svoj život s ljudima koje ne poznajem,ali su mi jako dragi,jer mi podrška iz vanjskog života nije bila dovoljna,htjela sam neko drugo mišljenje,mišljnje ljudi koji ne izvlače korist.I onda kad mi je bilo najgore vi ste mi tu bili kao velika podrška,proživjeli ste samnom i tugu i sreću..nikad se nismo zajedno napijala,izlazili..nego pomagali si međusobno.I onda odjednom sam nestala,nije me bilo skoro puna 2mjeseca,za to vrijeme sam se potpuno izgubila,postala sam sve što nikad nisam htjela,nisam bila dobra,iako ostali to nisu primječivali,ja sam se osječala odvratno u svojoj koži..jedan dio mene čini stvari koje želi,a drugi u meni vrišti,jer zna da nisu ispravni..da nakraju više nisam znala tko sam ja,kakva sam ja to,što si to radim,izgubila sam se potpuno..Nisam nikome naudila,osim sebi..nije da nikad nisam bila takva,naprotiv,jesam,ali prije,sve dok se nisam zaljubila i smirila se,ali kad je to završilo njegovim famoznim odlaskom,kao da je i završio dio mene,taj dio koji je otišao s njim.Ostala sam ista ja,ali ona druga u meni nikad nije uspjela naći se na valnoj dužini s tom *ja..jednostavno ni sama neznam tko sam..znam šta se trudim biti.I znam da će sve to kad tad doći na svoje,svi se pronalazimo u ovim godinama,mane i vrline su nam iste,ali princip primjenjivanja često puta drugačiji,zato se ljudi navodno mjenjaju,ostaju isti,ali mjenjaju principe.
Ispada kao da sam se usrečila,i nastavila svojim životom,zapostavila sve ostale i živjela...nije tako,ne volim vas manje,naprotiv nedostajali ste mi jako jako,ali imala sma tu neku fazu koju sam sama sa sobom morala rješiti bez ikakvih savjeta,sama ja..
Nisam sad u periodu nekakve tuge pa se vama javljam da me utješite,naprotiv,jako sam dobro,život mi i dalje puno daje i puno oduzima,još uvjek nisam doživjela svoje prave sretne trenutke u životu,još uvjek mi Bog nije podario ljubav,još uvjek sam ona ja pozitivna,optimistična,svako se jutro budim sa željom da mi se nešto ljepo dogodi,i još uvjek svako večer lijegam u krevet ne razočarana nego s vjerom u bolje sutra.
Gladna sreće,ljubavi,topline..još uvjek iskorištavam svaku priliku u životu,koja naravno u potrazi za srečom završi tragedijom,otupjela od boli,tako da i kad mi se dogodi nešto loše ne boli toliko koliko je nekad znalo boljeti,štoviše ne boli nimalo..
još sam uvjek ona ja koja je uvjek zauzeta s pogrešnim tipom,u nadi da je onaj pravi,uvjek imam nekog tko je samnom,ali ne i tko je uz mene,..i ne,nisam tužna samo flegmatična,ali zadovoljna,jer znam da je to sada tako ne mora značit da če uvjek biti tako..na neki način i sretna,ako je to sreća..
Iskreno sreću poznam samo po sjećanju..
To je ono uveliko ''ukratko'' što sam Vam htjela reći...
2.dio posta
Danas sam htjela pisati o nečemu..tj.pisat ću..ovako...:
Često puta imamo osjećaj kako se od nekih stvari nikad nečemo oporaviti,kako nam neke stvari obilježe život zauvjek,ali to samo mislimo u ranoj mladosti kad nas napusti naša prva (ne)prava ljubav,i nešto slično,ali sve to prebolimo u godinu,dvije,mjesec,dva,a mislimo da nečemo nikad..jer nas život tako odvuče na drugu stranu,gdje završava naša patnja,započetkom nove ljubavi ili jednostavno okretanjem novog lista u životu..
Ali postoje neke stvari koje osjetimo tek kad sazrijemo na neki način..stvari koje ostaju *zauvjek u našem srcu..za koje ne postoji ni vrijeme da ih izbriše,bile to uspomene,ljepa sjećanja,patnja ili bol..
Nekad poželimo vratiti vrijeme kako bi ispravili pogrešku koju smo učinili u prošlosti,ali nismo svjesni da i kad bi imalu tu nemoguću priliku,opet bi učinili isto..potpuno isto..ne postoji niti jedna ljepa uspomena koja je loše završila,a da bi je mi izbrisali,jer dok smo proživljavali tu ljepu uspomenu bili smo sretni,kako god da je ona završila,isplatilo se proživjeti je.Možda nam se u početku ne čini tako,ali je.
Ja živim u prošlosti,cjeli moj život je prošlost i kad je se sjećam sretna sam..Iako sad imam sve što sam onda željela,ali tad sam imala šta željeti,i sad imam puno želja,ali više ni neznam dali želim da se ispune,jer iskreno neznam šta je gore čeznuti za nečim ili dobiti to..kao što je nekad davno rečeno..Sve je to knjiga života,ima puno stranica koje moramo naučiti,neki uče brže neki sporije,neki prije neki kasnije,nečija su poglavlja teža,nečija lakša,ali završni ispit je svima uvjek jednak,a kako čemo proći ovisi koliko smo učili i koliko smo naučili,neki ga neče proći,neki hoće,ali sve ovisi o nama,zato se trudimo učiti,učiti iz knjige života ,gdje svako poglavlje ima značenje,ali ovisi kako čemo ga mi protumačiti,to nas oblikuje naš karakter i nas.
To je naš život..a čujte,kakav je takav je naš je..svi imamo slobodu izbora..možemo biti nečija djeca,nečiji supružnici,..možemo biti odvjetnici,tajnici,kuhari,konobari,profesori..ali najaprije trebamo biti ljudi.
Eto znam da sam odužila ovo sve,ali nadam se a vam se svidjelo i da čemo svi iz ovoga nešto naučiti,nije ništa prepisano s ničijeg bloga,iz nikakve stranice,nego iz mene i mog srca,nadam se da mi opraštate što me nije bilo..
Voli Vas Aichaa...
be more like me and less like you
Žao mi je što nisam dugo pisala..bila sam na pripremama..počela škola,imam treninge prije i poslje škole..odem od kuće oko 9h i vratim se oko 23 sata,prenaporno..nisam nikad kući,tako da neču baš imati vremena za pisanje.Probat ču tjedno bar jednom nešto napsati,ali nemogu vam obečati,nadam se da me razumijete.Ovaj post započinjem Oliverovom pjesmom koja me inspirirala..:
Prije svitanja
Ja ne mogu bez tebe vise živjeti
Jer znam da mi prije zore moraš nestati
Samo prazno svitanje iza tebe ostaje
I ove moje bijele ruke suzama isprane
Ja ne mogu tvoju sreću sada gledati
Jer sve što mi noćas treba s tobom odlazi
Nakon svitanja bez sna puna mojih dodira
Dio mene odlazi zauvijek bez povratka
Kad mi odeš ti s kime se smijati
S kime se radosti dijeliti
Kad mi odeš ti kome ću pričati
Kome ću bol na usnama pisati
Prije svitanja, prije svitanja
Kad mi odeš ti
Ja ne mogu bez tebe vise živjeti...
Nisam tužna,ali u ovoj sam se pjesmi potpuno pronašla..posjetilo me na moju zadnju noć prije svitanja,noć u kojoj sam bila potpuna,ali kad je svanulo bila sam potpuno prazna..Toliko sreće u jednom trenutku i onda sve nestane..Velik dio mene je otišao s njim,bez povratka..
Kao svaka osoba uvijek nastojim popuniti tu prazninu,ispuniti taj dio mene koji više nije samnom,ispuniti ga nečim drugim tj.nekim drugim,nemogu reči da mi ne ide..ide mi..zaista mi ide...ali nije to to..još uvijek se bojim,bojim se zaljubiti,nekom dati taj još malen dio ljubavi što je ostao od mene,bojim se da ču taj dio opet izgubiti,bojim se voljeti..bojim se novih rastanaka..ali neču bježati od te ljubavi,iako nekad imam osjećaj da ljubav bježi od mene..Samo postoji problem..sviđa mi se njih dosta i nemogu se odlučit,sa svakim od njih se čujem,a ja neznam šta da radim..Već sam se poprilično uvalila,ali kako znati koga zaista želim i tko mi se zaista svidja ako ne probam..Što ako bi mi s nekim moglo baš biti dobro,a ja se ne odlučim za njega..Znam da ako mi Bog namjeni nekog,kad tad on će mi doći,makar ga sad odbila,znate ono..nekad mi nismo krivi kad ne prepoznamo sreću ali,ako je ono pravo ili ako ti je suđeno doči će ti ponovo..Ali ima vremena za ono pravo,sada bi htjela samo da mi s nekim bude dobro,a kasnije što bude..
Što da vam kažem više dragi moj..život mi komplicira stvari..bilo bi puno jednostvnije da on nikad nije morao otići da je ostao tu..ali to je ono s čime se ja moram nositi,sa svojom stvarnosti..Svi se uvjek borimo s nečim,makar sami sa sobom,ali uvjek se borimo..
Eto budite mi dobri,ljepi,pametni..hvala što me čitate,hvala što ste uz mene..
Voli Vas Aichaa...
be more like me and less like you
Svijet se pretvoriu u čekaonicu svi čekamo bolje dane..
Loše sam..
Ma,ne tužna sam...
Neznam..čekam bolje dane..
Naime,u nedjelju je bio moj bivši dečko za one koji neznaju-(onaj koji je morao otići tj.vratio se kući,živio je ovdje i igrao nogomet,ali nakraju je morao otići baš kad nam je počelo biti dobro)Nastavila sam svoj život i nakon 3mj.od njegovog odlaska vratila se u svoje staro izdanje,našla novog dečka(ne baš dečka,al tako nešto)počela sam živjeti,i uživala sam,no sad se sve vratilo....nismo se vidjeli od 28.05..ovo je post napisan nakon što je otišao..:
***29.05-06.Evo me još jednom tu kraj tebe..
Došao je i dan našeg rastanka..on nije želio čuti za mene,no nekako sam ga uspjela nagovoriti da razgovara samnom samo još jedanput prije nego što ode,da se rastanemo u prijateljskim odnosima..Našli smo se još u četvrtak,bilo je tužno ali isto tako jako ljepo,plakala sam jer sam mislila da je posljednji put,najgore mi je bilo što smo se našli prijateljski,apsolutno nije bilo ništa više među nama..Trebao je otići i subotu pa smo još i sutra dan njegovi prijatelji,on i ja otišli zajedno na kavu i tako ga uspjeli nagovoriti da ostane još u subotu da izađemo svi zajedno van.
Nisam planirala izlazak,ali ipak mu je bila zadnja večer..pozvao me da prespavam kod njega pošto ujutro imam utakmicu pa mi je lakše od njega ići ujutro.I ostala sam naravno.Izašli smo zajdno u grad malo se opustili,zabavili iako mi nije bilo do zabave svaki put kad se sjetim da nam je to zadnji zajednički izlazak.Čitavo vrijeme smo se ponašali kao prijatelji iako nas tako baš i nisu svi tretirali...ja sam htjela ići ranije u stan spavati jer sam se ujutro trebala ranije ustati,pa smo se dogovorili kad ja budem htjela ići da če mi dati ključeve,ali kad sam ja htjela iči on je otišao samnom,bilo mi je jako drago.
I tako sam ja dočekala još i jedno jutro s njim.
Neznam čime sam zaslužila da bude tako dobar prema meni nakon svega,ali hvala mu,bila je to najljepša večer u mom životu,nisam ni slutila da če ovako sve završiti,čuli so se sinoć,bio je daleko negdje u svom krevetu,a ja u svom,tada sam shvatila da je počeo onaj moj život, putpuno drugačiji..onaj život bez njega...Tužna sam jer nije više tu i nikad više neče biti,niti če stvari ikad više biti iste,ali tko zna možda jednom...jednom...
Rekla sam prije *ljudi uvjek odlaze..* a sad znam da i stvarno odlaze...
***
To je post s mog starog bloga..
Sad se vjerojatno pitate..kakve sad to ima veze,i zašto nisam dobro...
E,da..Kad je tek otišao jedva sam čekala da ga ponovo vidim,no kako je vrijeme prolazilo,mislila sam da me to prošlo i da mi nije više stalo,da me njegov odlazak više ne rastužuje..ali sam se prevarila..
U Nedjelju kada je došao,javio mi je kako je tu i kako bi me volio vidjeti,ja sam se spremila u roku 10min i otišla..I tako stigla ja u kafić gdje su bili on i njegvi prijatelji..ja ulazim..
onak..izvan sebe..
gledam njega..pa ljude okolo..
drhtim..neznam dali od sreće ili straha..
i dođem do njega,pozdravim se..sjednem..i onda..
i onda su se vratile sve te emocije sva sjećanja,sve uspomene..imala sam osjećaj kao da nikad nije ni otišao,što je jako čudno jer sam mjesec prije osječala kao da i nikada nije ga bilo..Kasnije smo ostali sami, otišli do njegovog bivšeg stana..razgovarali itd..onako sve kao i prije..
Tek sam tad vidjela koliko mi zapravo nedostaje on..nažalost oko ponoći sam morala ići..pa smo se tako ponovno rastali,odlazio je po drugi put iz mog života..čim sam ostala sama,dostigle su me i prve suze..
..Jer još me sječanja bole i sve je gore i gore...i lako me tuge zavede..
Noćima ga zamišljam da je samnom,jer on je vizija moje ljubavi..Ljubavi za koju sam mislila da među nama ne postoji,ali ona je uvjek bila prisutna i ja je nisam prepoznala..Volim ga,kao što nikoga nisam dosada,ovo prvi put da to sa potpunom sigurnošću govorim,ali on to nikad neče saznati,jer nema smisla,želim da misli kako sam i sretna,jer znam da bi mu bilo jako teško da zna kako mi je...
Zato mu od srca želim da bude sretan..
Imali smo ljubav,ali to jednostavno nije bilo dovoljno..katkad je za sreću potrebno puno više..
Koliko suza je potrebno da isplačem svoju sreću?
Dali če mi život svaki ovaj užitak naplatiti?
Hoće li ponovo izgubiti tebe,ali i sebe?
Bojim se uživati i opustiti,bojim se da mi sutra sunce neče svaniti,bojim se da ču se u ovom vrtlogu sreće i tuge izgubiti..
Sjedim sama u mraku sobe.
Osjećam prazninu
Prazninu što je ostala za tobom.
U glavi mi se isprepliću misli,
Polako me vraćaju u prošlost,
U dane kad sam bila sretna
U dane kada mi osmijeh nije
Silazio s usana.
U dane kada si bio tu.
Čudno je
Osjećam se tako sama.
Tako odvojena od svijeta.
Pred očima mi tvoj lik,
Pogled anđela.
I shvatim koliko mi fališ.
Koliko mi fale tvoji dodiri,
Tvoj glas,
Zašto te tako teško zaboraviti,
Odustati od svega..
Voli Vas Aichaa..
Kad dvoje ljubav ubiju samo jedan kaznu snosi...
Evo i mene...bio mi je prenaporan tjedan,imam po 2 treninga devno,zbilja ne stignem ništa,pa čak ni na blog..ali evo dobila sam slobodno prijepodne pa želim napisati nešto..
Katkad od života tražimo previše,jer mislimo da se možemo nositi s tim,ali kad to dobijemo naravno želimo više..Ja trenutno nisam zaljubljena,neznam dali sam ikada bila,istina je patila jesam zbog ljubavi..ali nikad nisam nikog ostavila,uvijek sam čekala da budem ostavljena,ali gotovo nijedan takav prekid nije bio bolan..Uvijek sam se pitala kuda idu ostavljene djevojke,ali sada znam da idu na vlak života,čekajući da i njima dođe onaj pravi.Ali moje srce moje nemirno je,koga sve samo voljelo je,ali odsad ču dobro znati kome ču ljubav dati.
Nikad mi nisi bio dovoljan,htjela sam život lak i siguran,da svojom srećom svima prkosim..
e da bar jednom srce i to okusi..
I bogati plaču zašto ne?..teku im suze biserne,u bolu su svi rođeni jednaki..
i bogati plaču zašto ne?ali ih nitko ne čuje,u životu je sve prije ili kasnije..
Ispiraciju za ovaj post potaknula je jedna pjevačica,kojoj se divim ne samo kao pjevačici več kao i osobi,na njenoj hrabrosti i snazi,da uvijek krene iznova..
Voli Vas Aichaa..
be more like me and less like you
Evo ja došla iz grada upravo...pa sam htjela nešto napisati,ali neznam šta..pa ču malo bzv...još uvijek sam pripita..al nea veze..
Želim čestitati rođendan *Unbreakable..sa malim zakašnjenjem,ali sam se sjetila..želim ti sve naj naj...budi mi ljepa kao i dosada,a pametna odsada:))puno te volim..pusa..
..naslov bi bio...*Gdje god da krenem uvijek se vračam tebi...
Znate kad imate osjećaj da se uvijek vračate jednoj osobi,ma gdje god da bili i s kim god da bili,uvijek kad ostanete sami,vračate se toj osobi..takav osjećaj ja sada imam..Nedostaje mi nešto,nešto za čega nemam ime,a za čime težim..nedostaje mi nešto čega sam puna,ali opet osjećam se potpuno prazno..nedostaje mi...
Napisat ću sutra nešto bolje,nadam se..sada stvarno više neznam..hvala svima na komentarima..i sorry što nisam sad stigla sve izkomentirati,ali hoću ako sutra uhvatim malo vremena..
Voli Vas Aichaa...
be more like me and less like you
...vrijeme za novi post...
ispirirana današnjim jutrom...
potrudit ču se napisat vam nešto..
Naime,ispod svoje jednostavnosti krijem kompliciranu osobu,kao i svi mi..Ja sam samo jedna od mnogih koja želi,a ne ostvaruje,koja sanja,ali se brzo probudi..Nekad sam imala velike želje,snove i ambicije..A sada sve kao da je nestalo,duboko u sebi znam da je sve to još uvijek tu,samo je želja nestala.Kada me misli povedu u svoju nestvaru budučnost zamišljam se kao trenerica,katkad kao psihologinja,prodavačica,učiteljica..i nakraju kao brižna žena i majka koja dočeuje muža s posla,tipična domačica..ili kao samohrana majka s dobrim poslom,katkad usamljena,ali to me dijete upotpunjava..Svijesna znam da nemogu sve pa onda gledam ono najlakše,jer mi se jednostavno neda potruditi za sebe i za svoju budučnost..mada se iskreno nadam da če se to promjeniti.. nisam od onih koji misle da sve pada s neba,ali sam od onih koji neznaju s novcem,neka vrsta shoppingomanijaka..sve je to dobro dok te netko financira no što kad se budem morala osamostaliti..Bojim se da če sve to nestati..kave,večere,elitni izlasci,brojna putovanja..neznam dali se samo bojm obaveza ili još nisam spremna na skromniji život.Kad me netko pitao prije par mijeseci što ču kad završim srednju školu,moj odgovor je bio udati se..dobro se udati..Svi nešto očekuju od mene..tata da se obrazujem,mama da se dobro udam..a ja..?ja od sebe ne očekujem ništa,svoj put nisam osmislila na karti..moj put je samo moj put,bez snova,bez ambicija.ali s jednim ciljem..taj cilj je biti sretan,gdje god da završim..samo da tražim ono što me istinski ispunjava i čini sretnim,neke male stvari,nije bitno šta,samo da uvjek nastojim biti sretna..Zaista bi htjela zauvjek ostati djete i nikad ne odrasti,vratiti se u godine kad sam se zaljubljivala se u glumce i pjevače s postera,igrala se svih mogućih dječijih igara,i svaku večer mirno legla u krevet,mašajući o budućnosti,i nakon što bi mi roditelji zaželjeli laku noć utonula duboko u san,a kad se probudim čekao bi me onaj isti sretan dan..
A sada kada mislim da znam sve,a zapravo neznam ništa,težim nečemu,a ne težim ničemu,doduše još se pronalazim kao i večina ljudi mojih godina.Tragam za svojim snovima,ujedno tražim sebe,izgrađujem sebe,i što je najbitnije živim,proživljavam svoju mladost,sretna sam...
-- oPłč€n@ $t@Rk@ u @N@N@$u -nemogu na tvoj blog,pa kad ovo vidiš samo ti želim zahvaliti nakomentaru..hvala..
evo jedna slika..
Voli Vas Aichaa...
be more like me and less like you
Hvala na iskrenim čestitkama,ljepim željama i komentarima...
Ovako prvo ču vam napisati izvješće s katastrofalnog rođendana..:
Stigle smo u grad oko 22h i pile na termama(mjesto gdje se ljudi opijaju prije nego što dođu u kafić)..bila sam tamo do ponoći,a onda mi se prijateljica kod koje spavam doslovno razje..bila je totalno pijana,tako da sam je morala nosit kući,a pošto je bila pepijana,nije takva mogla pred mamu pa smo do nekih 4h bile u prizemlju njene zgrade..cjelu večer sam provela sjedeći na stepenicama i čekajući da se ona dobije,totalno ga je upropastila,ali neznam zašto,ali se nemogu uopće furit na nju,nemogu,jbg-a..nemogu,volim je jednako kao i prije,nisam uopće ljuta..eto andreice jesi sretna,iako ima kaznu do kraja života,jer joj je stara sve saznala,tako da če sad pisat češće blog,a ovo je njena adresa *sena*(upišite samo -hodporubu.blog.hr)...toliko o rođendanu...
***
Bio si mi sve,a sada..sada te više i ne prepoznajem...
ovo nije neki naslov koji se odnosi na nekog dečka ili na neke ljubavne probleme..ne..riječ je o mom tati..koji me je iznevjerio na sve moguće načine..
ovako...
Prije par godina tata i ja smo bilo ne razdvojni,uvjek mi je bio prva osoba u životu,sve što sam ja ikad voljela,nisam bila u dobrim odnosima s majkom i sestrom i i imala sam samo tatu..no u zadnjih godinu dana to se drastično promjenilo..ja nisam odličan učenik u školi,a moja sestra je,ona je nedavno upisala fax upala je 22 od 630-ak..ono za pohvalu,a ja ne mislim ići na a fax to ne želim,jednostavno nisam za školu..svi su to znali,samo im prije nije smetalo,a sada..Sada mi tata iz dana u dan ponavlja kako ja ništa ne vrijedim,kako nikad neče biti ništa od mene..ja se nisam pomjenila,ni ja,ni moji snovi,sve je ostalo isto,ali on se promjenio,posao ga je totalno dokrajčio,ima probleme sa zdravljem i definitivno nije ni nalik onoj osobi koja je prije bila,sad je samo ono što je od ostalo od njega..Dao mi je do znanja da su u njegovoj obitelji svi netko i nešto i da ne treba crnu ovcu..Moji vam starci imaju firmu i posao ide dobro,živimo jako dobro,a oni ne žele da ja završim kao oni,a ja zaista ne vidim šta njim fali,radit se mora toga sam svijesna,oni stvarno jako puno rade,spremna sam na to,i ja želim raditi,stvarno to želim,..ali ne..imam 2 opcije da se bogato udam ili da radim neki uredski/profinjeni posao koji me nimalo ne privlači..i gdje je tu sreća,gdje je tu užitak,imala bih novaca,ali bila bih najsiromašnija osoba,jer nebi imala ono što je zbilja vrijedno..u nedjelju mi je bio rođendan bilo bi mi dovoljno da mi se bar nasmijao,pogledao me ili nešto slično..ali ne,on mi ga nije čak ni čestitao..
Ljudi kad me vide misle da imam sve što mi treba,da sam sretna..između ostalog sam i to,polako se i navikavam na sve..ali lagala bih vam kad bi rekla da ne boli,da nije svaki dan teže i teže...
Voli Vas vaša Aichaa
be more like me and less like you
Ollla amigooo....
čemu taj naslov..?
to stalno govorim u zadnje vrijeme pa ljude jako živciram s time..he!
Evo upravo prije nekih pol sata stigla sam vlakom iz splita..bila sam na sportskim igrama,bilo je predobrooo,pa se zato nisam baš stigla javljati..
U zadnje vrijeme sam jako živcana,i mrzim se zbog toga..trudim se svaki put smiriti,ali ne uspijevam bez tableta..počela sam piti antidepresive(normabel,praxine..) prije par mjeseci i sad svaki put kad god mi se dogodi neka ružna stvar,ja popijem,ali bed je što ih uvijek mješam s alkoholom,i znam da se to ne smije,ali nekad poželim da mi se nešto dogodi,kako bi stvarno skrenila pozornost roditeljima,da ja zaista zbilja mislim to što kažem i da držim do toga da sam u pravu..baš kao da mi je ponovo 13-14god,onaj rani pubertet kad misliš da sve znaš i da si najpametniji,ma stvarno neznam šta da vam kažem,sama sebe iznenađujem,i osjećam se prejadno..sto stvari mi se događa,a ja ništa ne doživljavam..osjećam se senilno i pomalo kao da gubim zdrav razum.Sve je nekako čudno,inaće sam dobro,
bar tako izgledam..
Iskreno puno loših stvari mi se dogodilo,ali sam se i zaljubila..da,dragi moji i to mi nekako daje snage i živosti..zato ću svama podjeliti jednu prićicu,malo je duga ali proćitajte je stvarno je predivna..
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete
našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatijukoje nikada ništa nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počla je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebićnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojila 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ruzićnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebićnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbjesnila, ugledala je ruzićnjak.
Zašla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se začu bolan krik.
Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala što da učini.
pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima,
ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
puno vas sve pozdravljam..
i da u nedjelju mo je rođendan..da,da ROĐENDAN MI JE..6.8.06..nadam se čestitkama,he!
puse... Voli Vas Aichaa
be more like me and less like you
Novi početak....
..nije me bilo ohoohoo..zato što mi je blog prestao raditi,bila sam na odmoru,pa mi je trebalo da napravim novi blog.
Prvo,od srca svima hvala na komentarima...
Mogla bi cjeli ovaj post zahvaljivati,ili prepričavati što se sve događalo,ali jednostavno to nije više bitno,ostavimo prošlost...i vratimo se na temu posta..danas pišem o
*potpunosti,optimizmu i ljubavi..
Dali smo ikad potpuni,dali nas to čini sretnim ili možda savršenim..?
S obzirom da nitko nije savršen,a sreća je ta koja nas upotpunjuje i čini sretnim,možda ipak i ne..Zaključujem da nikad nismo potpuni jer kad god nešto izgubimo dobijemo nešto novo,ali uvijek nam nešto fali..uvjek želimo više,no to je nešto što nemožemo promjeniti i uvijek če biti tako da nikad nismo zadovoljni..Ali što kad imamo sve osim ljubavi,isto kao i da nemamo ništa..ostaje nam optimizam i nada..Smatram da je optimizam vrlo bitan u životu,no nadu ne povezujem s njim,jer nada zna biti varljiva,i prestaje onda kad se nama više neda nadati,a optimizam ne,on je uvijek tu,s njim se ne rodimo,njega gradimo,on nam daje najljepši pogled na svijet,kada gledamo srcem i očima,onda vidimo sve jasno,vidimo da i nije sve loše koliko nam se čini,da sve ima izlaz samo treba pronaći put,i što je najvažnije,naučimo se čekati..
Sve se to povezuje s ljubavi,ljubav ima veze sa svime,pokretač je svega..a ljubav dolazi od Boga,s ljubavi i vjera,kada je čovjek pun vjere i optimizma,onda je i vedar,a vedar čovijek je poput sunca,gdje god ide osvjetljava.Kada smo vedri onda smo u srcu sretni,a sreća je ta što nas upopunjuje,potpunost čini sretnima,stoga budimo optimistični i vedri čak i kad nam nije do smjeha,težimo sreći...
Voli vas Aichaa...
